Zašto je pripovijedanje priča ključno za odgoj sretne, samopouzdane i emocionalno stabilne djece i kako ga svi možemo usavršiti s pomoću nekoliko jednostavnih metoda?


Možete li se vratiti mislima u vrijeme kada su vam majka ili otac ispričali priču, ili možda brižan djed, baka ili učitelj? Ako ste poput većine, s mnogo ćete se topline prisjećati tih trenutaka. Vjerojatno ćete se sjećati dijelova priče, poput glavnih likova, ali još je veća vjerojatnost da ćete se sjećati osjećaja tog trenutka. Osjećali ste se voljeno. Osjećali ste da imate i zaslužujete pozornost te drage odrasle osobe. Pripovijedanje priča drevni je i provjereni način povezivanja roditelja i odraslih s djecom, a suvremena nam znanost daje neke zanimljive uvide zašto je ono toliko učinkovito. No ono što se pritom posebno ističe jest sljedeće – sasvim je besplatno. Savršeno je prirodno i prilagodljivo vjerskim, društvenim i kulturnim vrijednostima svake obitelji. Nitko vam ne mora reći kako to raditi, baš kao što vam nitko ne mora reći kako hodati. To jednostavno činite. Jer pripovijedanje je duboko ukorijenjeno u ljudsku vrstu; ono je način na koji ljudima govorimo što se dogodilo, što bismo željeli da se dogodilo ili što bismo sada željeli učiniti. Štoviše, pripovijedanje je, tvrde autori knjige „Kako pričati priče djeci“, temeljna roditeljska vještina kojom svatko može vladati. Djeca dozivaju pripovjedača u nama. Kada vam dijete kaže „Ispričaj mi priču“, zapravo ne traži pripovijedanje. Traži vašu pozornost. To nije nevažan zahtjev. Djetetovo povjerenje dragocjen je dar, pa ako prepoznamo skriveno značenje njegovih riječi – da se želi povezati s nama – naša se srca obično širom otvore. Priče koje poteknu iz tih trenutaka često su vrlo jednostavne, a opet tako intimne i duboke da ih se sjećamo cijeli život. I suvremena istraživanja potvrđuju da je pripovijedanje, uz dodir, jedan od najvećih posrednika intimnosti i povjerenja. Ljudi koji često dijele priče obično su povezani na jedinstvene i trajne načine. Ugledni američki časopis Psychology Today navodi čitanje naglas kao jednu od glavnih preporuka za roditelje koji žele odgojiti sretno i zadovoljno dijete. Sadržaj je pritom gotovo nevažan: važni su odnos i osjećaj povezanosti. Ono za čime žudimo zapravo je emocionalna intimnost, a pokazalo se da je dijeljenje priča uspostavlja bolje od gotovo bilo čega drugog. Upravo na tim spoznajama temelje se pripovjedne metode opisane u hvaljenoj knjizi „Kako pričati priče djeci“ Silke Rose West i Josepha Sarosyja – američkih odgajatelja s tisućama sati pripovjedačkog iskustva za sobom – koja je izazvala nezapamćen interes među roditeljima i odgajateljima diljem svijeta (ljetos je jedan od najvećih američkih izdavača udžbenika i odgojno-obrazovnih priručnika, Houghton Mifflin Harcourt, objavio i njezino drugo, dopunjeno izdanje). Njihova intuitivna tehnika (autori je nazivaju „intuitivnim pripovijedanjem“) temelji se na primjenjivanju događaja i predmeta iz svakodnevnog života djeteta kako bi pripovijedanje bilo jednostavno i pristupačno. Pritom u većini slučajeva nije potrebna nikakva priprema, priča se izmišlja na licu mjesta, pa tako dječji izljev bijesa zbog izgubljene igračke može poslužiti kao nadahnuće za priču o igrački koja je odlutala u potrazi za pustolovinom, a žestoka svađa između djece kao temelj za priču o prepirci između vjeverica u parku... Pripovijedanje pritom roditeljima postaje nešto poput švicarskog džepnog nožića – višenamjenski alat koji djetetu pomaže naučiti nove vještine, stvoriti empatiju, umiriti teške emocije i pronaći značenje u izazovnim životnim trenucima. Isprva to može zvučati teže od jednostavnog ponavljanja klasične bajke, ali nakon što shvatite osnovnu strukturu – ono što autori nazivaju „pripovjedačkom petljom“ – otkrit ćete da je zapravo jednostavno poput hodanja. Ne morate o tome razmišljati da biste to radili. Pritom, kako napominju autori, nije riječ o umijeću pričanja popularnih uspješnica koje će završiti unosnim ugovorima za snimanje filma već o pripovijedanju jednostavnih priča koje će obogatiti roditeljski odnos s djetetom i koje će im cijeli život ostati u sjećanju. Na taj se način potiče njihov zdrav emocionalni, socijalni i intelektualni razvoj. A tvrdnje autora potvrđuju i nedavna istraživanja provedena na uzorku od nekoliko tisuća djece koja, navodi BBC, nesumnjivo upućuju na to da se djeca s razvijenijim umijećem čitanja i pisanja u kasnijoj dobi mnogo bolje nose s različitim životnim izazovima: postižu znatno bolje rezultate u školi, lakše uspostavljaju odnose i veze s drugima, jednostavnije pronalaze posao i rjeđe pate od zdravstvenih problema. A osim stvaranja bogate i smislene veze između pripovjedača i slušatelja, gradeći intimnost i povjerenje između roditelja i djeteta, metode opisane u knjizi „Kako pričati priče djeci“, koja je ovih dana objavljena i u hrvatskom prijevodu u izdanju Stilus knjige iz Zagreba (knjigu je s engleskoga prevela Sanja Gjenero), nesumnjivo će kod mnogih roditelja probuditi vještine za koje nisu ni znali da ih imaju. Jer pripovijedanje je, kako navode autori knjige, nešto u čemu ste već dobri, samo što toga još niste svjesni… Pritom svakako ne treba zaboraviti i ono najvažnije: cilj pripovijedanja nije savršena priča. Cilj je povezanost.

You Might Also Like

0 Comments