Dvadeset noći i jutara na rubovima horizonta Gordana Benić u Zemlji nultoj poezijom
nam približava vremenske i prostorne udaljenosti. U geometrijskoj kompoziciji njezin
je rukopis i ovoga puta precizan, oštar poput magnetske igle koja otkriva pupove
mirisa i boja, odašilje otkucaje i komunicira s nevidljivim. Rekvizitarij je motiva mitski,
kozmički, ali i topao, prokrvljen. Toplokrvna bića, cvatovi, mirisi i boje, pospremljeni u
hermetičke kapsule, dinamikom stihova bivaju lansirani u putanje koje moć poezije
podižu u nove perspektive. Prizemljeno u zemaljska isparavanja, astralno dobiva novo
značenje. Logikom sna, mita, rojevi motiva bivaju razmješteni u iznenađujuće spojeve.
Poezija Gordane Benić to oduvijek čini: spaja udaljeno, čak nemoguće, nespoznatljivo
daleko, hladno i nebesko s mandalama gradova, botaničkih vrtova, pustinja i
zemaljskih utvrda. Kako to čini? Lako. Usuđuje se uvesti levitaciju u stih, poeziju u
zagrljaj nevjerojatnoga. U Zemlji nultoj obilno dodaje još jedan začin, osjećaje. Govori
o tuzi, radosti, tjeskobi i zemaljskoj čežnji. Vrhunska poezija uvijek je čin hrabrosti.
Nema kolebanja između svjetova. Putovanje je izvjesno. Nitko u našem pjesništvu ne
vodi nas tako lako u svjetlosni hod poezije i svemira. Gordana Benić
ceremonijalmajstorica je čuda metafore, ima sposobnost predočiti ih lakoćom kojom
se priroda obnavlja. U Zemlji nultoj dinamika stihova sugerira otvaranje novim
značenjima, pa se čini da smo cijelu zbirku razgranali u istome trenu i prostrli je kao
sag antena, travki, prašnika kojima bismo gledali zvijezde. Sugestivna, vibrantna,
poezija poput tibetanskih gongova u nama radi na unutarnjem razmještaju kozmičkih
strujanja.