Nakon svečanog otvorenja 14. Vriska i dodjele Nagrade za najbolji neobjavljeni roman, u ponedjeljak, 13. rujna, uz prisustvo gradonačelnika Rijeke Marka Filipovića i dobitnika nagrade Ivice Prtenjače, otvorena je nova, druga V.B.Z.-ova knjižara u Rijeci u Krešimirovoj 28. U knjižari je potom održan razgovor o prevođenju domaćih autora na svjetske jezike u sklopu projekta i biblioteke „Na margini“, na kojem su sudjelovali Ivica Prtenjača, čiji je roman „Brdo“ preveden na njemački jezik i Lada Vukić, čija je knjiga „Specijalna potreba“ prevedena na engleski te njihovi prevoditelji Klaus Detlef Olof i Christina Pribicevich-Zorić.
U popodnevnim i večernjim satima, prvog dana programa u Exportdrvu održane su četiri promocije raznolikih književnih žanrova – predstavljeni su memoari, zbirka kolumni, antologija poezije i roman.
Rajko Grlić je s Nikolom Petkovićem razgovarao o knjizi „Sjećanja i neobjavljene priče“ Eve Grlić, koja je, kako kaže njen sin, svoje memoare i životni put ispisivala tokom rata devedesetih, pa je knjiga nastala kao bijeg od stvarnosti u nimalo lakšu prošlost u kojoj je, unatoč tome što je završila na Golom otoku, nastavila vjerovati u socijalnu pravdu i širiti životno veselje na svoju djecu i cijelu okolinu.
Veliki pjesnik romanopisac i dramaturg Abdellatif Laâbi na predstavljanju svoje antologijske zbirke „Stablo poezije“ rekao je da je za njega umjetnost konstantno propitkivanje, tjeskoba, ali i otkrivanje. Identitet nikada do kraja ne može biti izgrađen jer je potraga za vlastitim glasom i identitetom rad na destrukciji i rekonstrukciji, stalna potraga, nadodao je. Mogućnost pisanja tijekom boravka u marokanskom zatvoru opisao je kao prostor slobode, citadelu u kojoj je uspijevao živjeti van nametnute svakodnevice.
Na pitanje Ivane Bodrožić što je potiče na pisanje, Vedrana Rudan odgovorila je da je izaziva život i sve vezano uz život, a za svoju zbirku kolumni „Puding od vanilije“ kaže da je knjiga o životu i djeci, ljubavnicima i braku, o osjećaju bedznađa, toksičnim medijima i katastrofalnom položaju žena u društvu. Unatoč pesimizmu s obzirom na tretman žena od strane muškaraca i države, optimizam nalazi u mladim djevojkama i djevojčicama, poput inspirativne Grete Thunberg.
Damir Uzunović svoj je novi roman „Ja sam“ pisao punih 25 godina, još od osnivanja izdavačke kuće „Buybook“ 1996. godine – započinjao ga je svakog prvog januara te je na kraju, od 2500 ispisanih stranica, u roman ušlo njih nešto više od 400. Roman je sastavljen od tri dijela – „Koreja“, o odrastanju u istoimenom sarajevskom kvartu, „Manijak na tavanu susjedne zgrade“, koji funkcionira kao vezivno tkivo između prvog i trećeg dijela te „Tri očeve smrti“, koji se može čitati i kao samostalna knjiga, a kojeg je Uzunović prvog počeo pisati.
U utorak, 14. rujna, drugog dana programa u Exportdrvu posjetitelji su imali priliku čuti razgovore s četvero značajnih regionalnih i domaćih autora, čije su brojne knjige dobile pozitivne kritike kao i sjajnu recepciju kod čitatelja.
Opus Mile Stojića čini dvanaest knjiga, a novo izdanje „Muze i Erineje: Sabrane pjesme“ obuhvaća 44 godina njegovog pjesničkog stvaralaštva. Profesor Krešo Bagić na promociji je istaknuo kako je ključno obilježje Stojićevog pisanja komunikativnost, prijemčivost pjesničkog iskaza, jasno i vješto formuliranje misli te oblikovanje lirske teme na način da ona brine o čitatelju i ulazi u dijalog s njime. Stojić je istaknuo kako su upravo Hercegovina i njezini pjesnici izvor inspiracije, ali zasigurno treba naglasati da njegova poezija leti visoko iznad tradicionalnih hercegovačkih motiva i propituje ih.
Urednik i izdavač Branko Čegec zajedno s autorom Draganom Velikićem predstavio je novo izdanje romana „Astragan“, kojeg nazivaju i posljednjim jugoslavenskim romanom jer je prvotno izdan 1991. u biblioteci Hit izdavačke kuće Znanje. Velikić je roman opisao kao žanrovski hibridnu formu – knjiga ima ljubavnu priču, to je istovremeno i roman o odrastanju, ali i putopis i triler. Roman sam pisao pod utjecajem Kundere koji me naučio da se jedan prostor, jedan grad može napustiti u dvije rečenice, izjavio je autor.
Semezdin Mehmedinović govorio je o svom odnosu prema jeziku – nakon što je otišao u SAD, koristio je zamrznuti jezik, jezik kojim se na ovim prostorima govorilo osamdesetih godina prošloga stoljeća. Taj je jezik važno sredstvo za preslikavanje stvarnosti svijeta osamdesetih, svijeta rata i svijeta egzila. Nadodao je da knjige najčešće piše odmah nakon što mu se dogodi nešto važno u životu, najčešće nešto tragično te kako se u zadnjim knjigama, pa tako i knjizi „Ovo vrijeme sad“ bavi temom vremena, mehanizmima zaborava i metodama naših sjećanja.
Roman „Sinovi, kćeri“ Ivane Bodrožić bavi se zaključanosti kao dijagnozom, ali i snažnom metaforom našeg društva. Nema naše intime bez društvenih uvjeta, rekla je Bodrožić na promociji romana te nadodala kako je upravo taj strašni sindrom korespondirao s nečim unutar nje same te je istražujući za roman prepoznavala različite aspekte zaključanosti unutar društva pa je kroz intimne priče ispričala univerzalnu priču o svima nama.
Tags:
vRIsak